Čijom srećom,čijom igrom,
čežnjo moja,
u zemlji tvojih tajnih snoviđenja
ti opijen si,ti si sretan...
a bez pokreta moga,
bez mog pogleda.
I kud ti se ljubav prelijeva
u mirisnim tragovima
preko usta,preko ruku ti
u postelje od sunca zalaska..
a meni namijenjena
od mene bolno oteta.
Čije vrata nizine,čije grudi
u svilu grljenja ogrćeš i darivaš...
darom nebeskim kog nemam,
kog ja sama u igri s vjetrom,
njegovih istočnih šapata
zatvorenih očiju,tebe sanjajuć
sebi kradem,tebe voleći
dar sebi nerazumom otimam.

Sve varka je svijetom
samo smrt naša istinska
bit će.
Pod pokrovom ostat će
sve nade i želje,
ljubavi i boli
što ruke pružale su
suncu nekom svome,
grubo poklopljene
zadnjim udarcem života
teške i gladne zemlje.
I naš zadnji sumrak
varljiv bit će
dok ptice budu
slijetale i uzlijetale,
činit će se kao da sviće.
Iz svjetlosti tihe
nevidljive očima našim,
duše naše mrtve
u pomenu imena nam datih
kao da oživjet će...
Ali i one,
i grane nad uzglavljem
s nježnom mirisom lipe
u vremenu posljednjem
bez nas gluho šutjet će
I ništa tako teško
i tako javom stvarno
oćutut se neće kao smrt naša .
Samo ona...
Samo ona istinska bit će.

Kroz kosti slabe vapaj cvili
Usiljen korak kroz zemlju
Što trpi pjesmu neveselu
U jecaju sapetih misli

Škrguću pod teretom krika
Bezglasno zarobljen u hodu
Kroz bolećivo mrtvu vodu
U pratnji svojih mrtvih lira

Izgrebla sam svoje dlanove
dok tražila sam po bespuću
tragove tvoga hoda.

Da traženju mira dadem
po zemlji ispucaloj,vreloj
dlanove strugala prkosom života.

Linije srca da pobrišem.Željom
da ljubav više ne poznaju,
krvavi su ostali putevi iza mene.

****

Potrgani otkucaji pod grudima
dave se u suzi drskoj
i čuvaju se krajičkom udaha
za mjesečeve prste
što korake mi miluju
onda kad skuti ne vide...
Jer vodama su gorkim izaprani.
Gorkim,mučnim,u nošnji mrskoj.
I ja kidam svoje još neviđeno nebo
jer iskidali su i oni meni...
Iskidali su mi dušu u radosti
i u plesu zanosa zavezali tijelo
da me od skoka i vriska slobode
sa vrhova planina sačuvaju.
Život da prespavam svoj cijeli
sama...
na kamenu hladnom,pustom uzglavlju

***

Raskrojit ću srce puno tebe
kraj kamene česme
da iskapaš,
crne dlanove da operem
jamu za voljenje da iskopam.

I polomit ću sve svoje zglobove
na rukama
u samoći svoga eha,svojom sjenom
da potvrdim trajanje bez ljubavi
dok budem u grljenju s vjetrom.

Ja možda nikada saznati neću
koje bi boje bilo nebo
pred suton,ljeta nekog
našim prostranim poljima
u mojim traženjima jave
željom,gladi,
ispruženim pogledom
a što samo u san mrtav ponire...
Da čekala sam s tobom
bez riječi
u polomljenim zrakama sunca
iz daljine
kako opojni miris ezana
do nas dopire...
Da učvrsti nam ruke stiskom
u zajedničkoj pomisli,pogledom
molitvom nade
u patnji a u ljubavi učenom...
Koje boje bi bilo nebo?
Dal ogledalo bi se
u radosnom prosipanju čežnje
iz raširene zjenice oka moga
kapljom vrelom
dok te gledam
i rastvaranje tvojih usana
dok molitvu govoriš
okrenut prema meni,
svečano i nijemo...
da njom me u vrtove
cvijeća svoga
i u istini ljubavi posadiš..
Cvijeća...što plakalo bi
latima po zemlji
kad ezan slušaju i mirišu,
kud korakom svojim ljubljenim
prolaziš...ezana,koraka željno.

I sve ostat će samo
u srcu mome,
u hartijama slagan kroz dane,
sve do neba sedmoga
beskrajno trag dug
kud postavljam te
na prijestolje ljepote,
gdje ostaješ moj uštap,
moja želja,
najljepši mirisni đul...
Jer ti ne znaš više
pročitati moju riječ,
nit možeš razumjeti
kad govori ti ljubav
ranjenu nehajem tvojim
i ruku spasa traži,
od mene sad glasnije
sve ptice su slobodne
i s njima zorom
na svom prozoru govoriš,
riječ moju ne razumiješ
nit je više pamtiš.

Taj dlan...
I na njemu kao onaj
zapis čudotvorja
utisnut u moje linije
srca i života,
neizbrisivo slovo
za iladž oboljele duše...
u nizu nerečenih misli
što stoje u naslovu pjesama
što voljenje znaju
što ljube.

Mekanim,širokim brijegom
kroz prste moje
u nervima sluđenog straha
utisnut stoji
dubok poljubac,želja...
što nije našla put
Tim dlanom...sve do tamo
gdje zarekla sam se
ljubeći
do posljednjeg lijeganja,
da zadnjeg svog udaha.

Između prozora i očiju
žudnja ljubavi nepokorne...
a u mukama korak da prati
dažd tuge u halji sjene moje,
bdije pjesma bez stihova
za odar noći,za ukop zore.

Jal njihove pjesme
Krik bez svoga eha
Ucviljene sjete
Umorenog smijeha

Neprimjetni,pusti
U osloncu vjetra
Na pir nepozvani
U kutu su svijeta

Zagrljeni,sami
Cjelivaju žarko
U vlastitoj rani
Sreći otrovanoj

Svjetlost im je tiha
Ne vide im dušu
U lovoru stiha
Nose otrgnutu

U srcu je nosim i na dlanu vidim
U hodu žurnom,u stajanju slijepom
Kad mi se ništa tu ne čini lijepo
I dok se reći toga ja ne stidim

Kad vid mi bodu ravnice i polja
Gdje imam biti,da mi se hvale
Ja kamen vidim prostrane mahale
I stupaju brijezi iz oka moga

Rođenje maglom,krunidbu suncem
Sa ruhom mijena uzbibanih boja
Na hartiji su svih mojih razgovora
U želji što žudim njom da budem

Ne postoje bolje,ne postoje ljepše
Kroz silne svijete,zvjezdane pute
Gdje zalud su kitne da se ponude
Ljepotice krasne...od moje Zemlje