Usadih te u srce svoje kao lijepo rajsko cvijece,gdje ni tame,gdje ni mraka. Da mi grud grijes svojim toplim rjecima koje prosipas k'o djerdane meni hudoj,meni maloj da me pojis,da mi zedj tazis. Ta sta je tebi napojit me slatkom rjeci,da mi zedna dusa zasiti se utjehom i snagom koje nadjoh u tvom polju s majskim cvijecem. Sta sam ja,mala,naspram lika tvoga,tvoja sam sjena sto ti zeli biti blizu. Dok jos ima ovo vremena malo,savij ruke oko mojih plahih misli,nek ugriju,nek zamiluju,da mi svicu lijepe zore,da veceri budu divne kao vrtovi rajski,k'o mjesecine puni. Sto mi treba vise od toga,puno je srce ljubavi,. Samo malo tvoga ohrabrenja,u beskraj cu se pretvoriti i rasuti sve sto imam,sve sto nosim. Tvoja je snaga a moja je zelja,pa ce biti k'o u bajci.

Moji porazi idu uporedo za tvojim uspjesima,konstantno,godinama ali Bogu hvala na tome jer ti si ipak pola duse moje. Moja je krivnja sto trazim sebe gdje me nema,sto mi srce stremi za necim sto nemogu ovdje naci. I moja je krivnja sto sam rasula uzaludno mladost svoju pa sad u srcu svome mogu napipati samo gorcinu i cemer. Ja ne krivim tebe za to niti bilo koga drugog jer znam ja da je tesko zivjeti sa stvorom koji samo suti i zeli biti sam. Tvoj uspon je moja radost i podrska sam bezuslovna svakom tvom nastojanju. Zao mi je samo sto ne razumijes ni ti ni bilo ko drugi da mi nije lako i sto ne vidite moj trud da budem kao ti i ostali svijet. Ja znam da bilo bi mi puno lakse zivjeti tako. Osjetim ja to po izrazima vasih lica. Zato i sutim jer kad god se spremam da uzletim uvijek mi neko potkrese krila pa tresnem na pod kao prezrela vocka.

Progonio ju je osjecaj umiranja i nestajanja. Jako je strepila da se ne istopi kao svijeca a sve je cinila da sebi ne olaksa. Pitala sam se sluti li ona sta ili je to samo neka vizija stvorena od preteskog samovanja,citanja teskih i sumornih knjiga i od besciljnog pogleda u plafon kojim je fiksirala svoje tamne sjenke. Nije nikome govorila o tome osim meni pa sam je zato pokusavala razumjeti bez prigovaranja koje bi je samo odbilo i od mene. A bila je suvise mlada,no,previse sumorna za ukus vecine i zato se ootudjivala od svijeta a i on od nje.Melanholicna,nepredvidljiva,u okruzenju u kom je bivala, nije nalazila ono sto je zeljela,pa se mucila namjerno,ostajuci tu gdje jest umjesto da preokrene sve naglavacke i tako uzleti i proslavi svoje novo budjenje. Jako cudnovato,za mnoge kao naporno ali ja vjerujem da je tezak taj osjecaj kad pronadjes sebe a zatim neznas sta bi s tim ,ni tamo ni amo,pa ostajes u kolotecini zivota koja polako umrtvljuje sva osjetila i zivis zivot bez zivota. Slutila sam da ce tako i s njom biti. Bez dovoljno volje i sa tim mrtvilom,ostat ce to sto jeste tako do svog zadnjeg casa. Hrabrosti joj nedostaje,zudnje za zivotom,pokusavam da joj kazem. S tim bi zasigurno nestao i taj osjecaj prizeljkivanja onostranog zivota,kao jedinog spasa. Ima nesto i ovdje,u ovom zivotu,neke cari,neke drazi ali potrebno je raskinuti lance i ostvariti slobodu.

Sve je jako varljivo,niti crno,niti bijelo,nego nesto izmedju toga. Niti smo vatra a nismo ni led,nego nesto mlakusasto,pa neznamo hocemo li izgorjeti ili se istopiti pod naletom iduceg casa. Niti se privlacimo a i ne odbijamo se pa smo negdje u nedodjiji,negdje ni na nebu ni na zemlji. Bilo bi lijepo kad bi znali jesmo li pod svjetlom ili smo u tami,tako da znamo sta nam je ciniti. Mozda smo zaboravili zalijevati cvijece nase a mozda i u zalijevanju nije tajna. Sve svoje snage dajem za tebe,pa hocu da je bijelo,hocu da je vatra i da je svjetlo. Mozda i uspijem a mozda i ne ali borba ova za tankocutna osjetila postaje sve u sto uprezem svoje snage. Ja se uspjehu nadam jer ovo nije bajka sto mi imamo. Ovo je prosto ljubav. Zasto je danas zapela i spotakla se ,neznam ali slutim da ce joj svanuti jasnija zora.

Ne bacaj me vukovima. Usahnut cu,izdahnut cu. Preslaba sam,naivna sam,i izgubit cu se usput ako me ne drzis za ruku. To moja je kob,moja je zla sreca,moje prokletstvo,moj jaram,to srce ludo,taj udarajuci bubanj,koji me uvijek iznova izdaje u neznanju,pa mi se smjesi dok ja padam na koljena,i klecim moleci ga da me pusti da zivim kako bi trebala a ne kako hocu. Samo mi ruku ne pustaj i drzi je cvrsto da ne padam,da se ne ranim,i sve ce biti kako treba.

Uznosis me u nebesa svojom sutnjom,pa nemogu prestati da te gledam u oci. Pa tako lakse se sjetim koliko mi je srce puno tebe. Samo suti i pusti da te gledam,da s lakocom uhvatim ovaj trenutak kao slikar svoju viziju. U tisini sve je puno lakse i ljepse,osjecaji strasti pomijesani sa ceznjom i ljubavi ,nekako su svecaniji i zanosniji. Zato samo suti i pusti da zaspem gledajuci u tvoje oci.

Kako sam ti lijepo pristajala,kao cvijet na reveru. Uz tebe stajala ponosno kao zvijezda uz mjeseca,svijetla,kao obasjana tvojim osmjehom...Ti,nosacu moje mladosti,stitu moje nevinostii,svjetlo moje ljubavi,postao si kralj mojih odaja i sluga mojim zeljama. Rukama isprepletenim vezali smo se u zanosnom cinu strast,i dok su sjenke nase plesale po mjesecini postala sam rob svoje ljubavi.

Treskam sakom o drveni stol,sa kafanskom zenom sklapam pakt,cinim sve za svoju dusu,u ovaj kasni pjani sat. * Nit' sam covjek kako biva,nit' sam ratnik pa da imam prava,no sam jadnik s krvavim rukama,od razbijenih casa i pokala. * Na stol! Na stol,ti razuzdana haljo,gazi mi po dusi i plesom me mami,kupit cu ti sve sto zelis,u zivot me samo vrati. * dajte vina crvenoga,ponesite na stol amo,ti skakljava djevo mila,opijaj me svojim glasom,izludi me svojim stasom. * dajte pjesmu! Dajte ton! Nek' me slomi,nek me lomi. Para evo,zlata dam,u krilo mi sjedi djevo,pomiluj me,poljubi me,sve mi uzmi,i sto imam i nemam.

Pa mi smo se spetljali u tako neki cvor neraskidivi! Ko bi to raspetljao? I ko bi ga znao,otkud taj cvor? Iz sata u sat,iz dana u dan,sve smo zapetljaniji. Postali smo tako spetljani tim cvorom da sada i kad bi htjeli to raspetljati,ne bi mogli,ne bi znali. Ne dao Bog da se neko pokusa umijesati pa da to raspetljava! I sam bi se jadan zapetljao. A to ne bi pozeljela nikome jer samo mi znamo koliko dugo se petlja taj cvor i koliko jako nas je svezao,da bi palo i mrtvih glava u pokusaju. Eh,koliko dugo cemo se jos petljati i zapetljavati,ptice nebeske samo znaju i znaju jos i to,kako cemo tako zapetljani u grob leci kada imas ti svoju a ja svoju stranu.

"Draga moja ljubavi,patnjo i suzo"-trebam li se tako obratiti voljenom svom i tako zapoceti kraj? Kazi mi ti Boze Svemoguci,koji sve znas i razumijes. "Ostavljam te sada jer ne smijem vise s tobom,radi svega drugog sto je jace od nas"-trebam li tako nastaviti,pouci me. Tako iskazati srcu njegovom koje je postalo i srce moje i uviti dva zivota u crno,i tako pogaziti svetu ljubav,koja sve moze i sve dozvoljava i koju Ti zapovijedas? "Ostavi ti mene,jer sam ono sto ti nisi a ti nisi ono sto ja jesam. Pronadji sebi saputnika s kojim ces biti prav pred ocem,majkom i pred ljudima"-ili cu ovako kazati pa nanijeti bol i lavu tuge i ovako pokusati narediti a da ni sama nisam sigurna sta ce to proizvesti? Ti mi reci Boze,koji vidis odozgo sta se ovdje zbiva,ko je kriv za ovu muku koja snadje mene a koja ce snaci i njega,jer jos ne pojmi sta mu se sprema? Ja ljubim i volim svim srcem svojim,kako si i nalozio da radim. Jesi li i "onima"rekao da je to sveto slovo i da ne cine sto tebi nije milo,pa nas stavljaju na kusnju tesku i osudjuju nase noci sretne u kojima se krijemo u rodjenom gradu?...