Ko zna šta jutro
Smjera sa nama
Dok sat na zidu
Tišinu broji
Dal ljubav,nadu
Il samo čežnju
Što nas vezuje
Što nas vodi

A umjesto tebe
Samo tamne noći
I umjesto mene
Vjetar i sjene
Ja i ti sami
Ko obale dvije
Gdje se ljubimo
Na mostu pjesme

Zamiriši na mene...
u ovaj sat
ja sam suzom okupana
umivena
a u čežnju obučena
da prepoznam
svoja svjetla
da mi prozor nije mrena

Zamiriši na mene...
Jer slutim
toplinu daha iza vrata
Šapat kroz noć
što se hrabro javlja
Zamiriši na mene
Tako nekako
Da sličim na tebe

U sanjivo plavetno jutro
Zaželih zagrlit maglu
I kraj plota uvehlo stablo
Čut na strehi pticu gladnu

Prividja oku se često
Svjetla u dolu ko krijesnice male
Jutrom dok grad se budi
I jedna po jedna se pale

Dal čujem to kera il vjetar
Dok duša mi umire gladna
Staze kamenitog brijega
Rijeke podno starog grada

Još uvijek kroz biće moje
Prolazi jeza i pokrivač bijeli
Još uvijek palom srcu je zima
I malo se čemu veseli

Već danima se savijam i sabijam u samu sebe. Sve što imam i nosim može u dlan stati,pa i to klizi i bježi kroz prste,slabo i nejako čuvano. Gledajući svako jutro kroz prozor,više se i ne nadam da će biti kao nekad,naviknuta na šamare hladnoga zraka i udarac u grud svako podne kad ne čujem ni crkvena zvona a ni ezan... Ovdje, gdje me glatke ravni udaraju po tabanima sviknuti na mekoću i milovanje busenova i kamenih neravni u dolini što šumi hladnom rijekom. Nemirna a ne ljubljena sad se uz stihove svoje uzaludne i nepovezane budim i s njima na počinak padam. A nedaju mi mira,a nedaju mi ni snova i samo se nižu i svaku noć sva im sebe dajem,a nezahvalno mi vraćaju pa me sapinju i utjehu slabu daje kao prije. Pa se sa njima u koštac hvatam i tjeram ih na istinu koja boli. Samo što nisam prasnula i prosula se ko djerdan... Kao spas moj su tišina i samoća kad se stisnem uz sebe i sa sobom razgovaram a i sa zidovima od koje se odbija samo ljepljiv miris tuge. Pa u kasan sat navrati zloduh i iza ledja mi se podsmijava i šapuće na uho kad zapadnem u nevidjenu svejednost,pa se osmjeli i u ogledalu mi se ruga. Da mi nije te pustoši i tišine što mi na oči suze tjera i da mi nije čeznje koju u ponoć udahnem,i straha kojeg ujutro izdahnem, pomislila bih da sam skoro spremna s njim na put poći. Eh,da se ne otmem bilo bi svašta... Kroz okna velika daljine i udaranje srca moga izdanoga. Kako jednom mislih da nikad neću pisati taj stih al evo dodje vrijeme i za taj otrov...
Ko sam ja bez tebe?
Dal'sam čovjek?
Dal' sam svoja sjena?
Dušo moja,čežnjo i mirisu moj!
Nit pola od toga svega

Uplest ću se ramenima i strukom
Ko na plesu po crvenom sagu
Na obraz ti udahnuti ljubav
U ruke ti dat svu svoju snagu

Pomilovat vrat kosom sto drhturi
U uho ti šapnut da sam sama
Iščekujući cjelove u noći
I stihove što liječe od rana

I suzom cu otopiti led u svome srcu
Da zažari opet istim žarom
Putovanje što me salomilo
Završit ću u tvom zagrljaju

Nevidjena tuga tijelo moje kopni
I udahnut žudim tvoje pore
Prsti topli da pretraže boli
I u zoru milovanjem sklone

Kao tišina...kao samoća. Nit te čujem,nit te vidim.
Kao vjetar si u planini,kao prah u pustinji.
Kao niko...kao ništa. Kao san. Kao mrena na očima.
Ni pogleda,ni daha. Ni lika,ni glasa.
Kao u snu zelja
Kao moja sjena
Tako kao ja...
Isto kao ja...

Umirem polako,nemoćna,sama.
Preveć sam gorka,premalo hrabra.
Ruka sto bješe u mojoj vreloj
sad postade hladno,golo pero.
Ko da mi sjede na grud kamen,
ko da mi na čelu stoji znamen.
...
O,zoro mutna,bez plavog sjaja
ko da ne svićeš,ko da ne radjaš!
O,noći crna gdje stoji vrijeme,
tumaram u te. Gdje li su zvijezde?
Nit sunca ima na ovom nebu,
nit vjetra da goni tamnu sjenu.
Mirisa nema u hladnoj izbi
Po staklu mokrom, prstom klizim
...
Kroz prozor samo daljina i strah
Uz rame meni drhtav,jezovit glas.

Ostani tu gdje jesi,milo moje.Sačekaj sunce da virne kroz mahale naše lijepe. Umij se hladnom vodom i izmoli ljepše dane,da kroz tvoje srce ezan čujem i kroz tvoje oči crkvena zvona vidim...Dušo moja,ostani tu gdje jesi,jer ja cu sigurno doći.
...
Sad sam mokra od suza
U koži što me guši
Bolje je da si sam
Jer uz mene sad sve se ruši.

Pod prozorom ovim ničega nema
Lavež pasa ne čujem više
Mjesec i zvijezde nemaju sjaja
I srce moje kuca sve tiše

Prognan od sebe,zalud se nadam
Brijegu što se u dol valja
Gledajući samo ravni puste
Svojoj sjeni opet se javljam

Znam-uzet će me smjelo za ruku
Otimljuć moje vrleti drage
Oholo mi se u lice cerekat
Znajuć da više nemam snage

Kazat će-Gledaj se u staklo!
Ti ovdje postat ćeš smrt samo
Negdje u srcu čekajuć pute
Koji te više ne vode tamo

Otrest se nje,nemoćan
Postat ću prah bez svoje zemlje
Postat ću samo svoja sjena
Rumen koja blijedi i vene

... Ko izgnanik što sam sebe protjera,ostadoh bez svega što me radova. Šta sama sebi udevera pa svoje srce ne poslušah. Evo,još jedan bremen nosim. Težak li je,to oči moje znaju što ih isplakah. Nek se sruše sve želje što me uhodiše i mučiše da me do ovoga dovedoše. Nek svijet sagori,nek se okrene nebo...Sad je svejedno. Jer iza tebe zemljo moja,dijete i majko neće moći stati ovo srce što ga izdah,sad slabo i nejako...Ja, davitelj svoje sreće.