Ima Neko
Ima Nešto
Ko u sjeni od iskona
Kao vjetar,veo zraka
I da jedva čut mu daha
To sve vidi
To sve čuje
To govori i bez glasa

Ima Neko
Ima Nešto
Od istoka do zapada
Kom ni kap iz svih mora
Nije pala bez nadzora
To sve znade
To ne spava
Na dnu vode,na vrh gorja

Ima Neko
Ima Nešto
Zbog kog mjesec noć zaljubi
Rad čeg sunce istok budi
Kome zvjezda ćilim stere
U sve dane
U sve noći
I u strahu i od želje

Ima Neko
Ima Nešto
Zar mu sakrit iko može
Pod osmjehom grijehe svoje
I zle misli,svaku zlobu
To što hoće
To što može
Poslat učas crnom grobu

U polusnu vidjeh sinoć
Sjen tvoju
Ni u svjetlosti,ni u tami
Ko da je već jednom
Sretoh negdje
Po prvom rođenju samoće
U koracima palim
Kud išao si nečujno
Al sigurno
Po prozorskom staklu
Mojih snoviđenja
Lako,ko po proljetnoj
Već ugaženoj travi

Još ne plakah ko što noćas noći plačem
Zaboravljam sebe,njene misli mislim
Posred zjene svoje dubok bezdan vidim
Okrenuo noć sam u dan da je nađem

Zvjezde male ukazale na čas jedan
-Vidiš nas?Zar ne pojmiš da u nju gledaš
Ti zalud neke druge na nebu čekaš
Ta svijetu mi smo isti dali predznak

Još ne čekah ko što noćas na nju čekam
Uz prozor te krijesnice žarne motrim
Jel mogućno da i njome ista plovi
Svjetlost njena koje oko žeđom žeđa

Ostaje mi što sam sabrala u srcu
S rosnih njiva okupanih u suncu
Gdje kaplje život u izvor prepun sjaja
Uz čuđenje vite breze onkraj gaja
To sve što imam vrijedi suhog zlata
Nek su stare ceste od kiše i blata
Ja po njima još svoj korak sretan čujem
Sa mislima zemlju rahlu pomilujem

Ja sam htjela samo
dodirnuti,vrhovima prstiju,
udaljeno hiljadama koraka,
lice tvojih snova.
Pred zoru,kad oči zaklapaš,
na mjestu gdje nikoga nema.
Uzdah svoj da zatomim
u naručju vazdušastom,
iza sedam gora,sedam mora,
iza svih jada i svih nevolja.

Noćas moje oči svjetlo vide
Do tebe kroz noć koračam mišlju
Tražim neki put da me nanese
Kroz uzdarje i zvjezdanu prašinu

Noćas ću ti odat svoje tajne
Kuda idem strmoglavim putem
Zašto skitam preko bijela svijeta
A krilim se još djetinjim skutem

Noćas ću ti reći sve što pitaš
I priznat sve ono što inatom neću
U tvoje ruke predat ću svu bol
I svu svoju nasukanu sreću

Ostavit ću pred vratima sav ponos
I čekat da obgrliš mi struk
I sa tvoga čela milovanjem svojim
Pobrisat sve godine samoće i muk

Možda kažeš:Kasniš mnogo!
Ne,mili!Samo sunce kasnije je zašlo
Na vrijeme sam kucala na vrata
Jer za život nikad nije kasno

Zarad tebe se i ovog sata
Noć suzom mojom umila
I obukla ruho svileno
U kutu odbačeno
Da se okiti
Da se jutru,što je čeka,svidi
I tako zagrljena s njim
Mene ogoljelu
U tišini pokradenu
Zajedno,cikom zore
Napusti i posve zaboravi

Zarad tebe...

Vidim još mračne gajeve noću
Tu snijeg do proljeća čuči
Stabla gusta,ko vilinu kosu
Pod njima hladan potok buči

I čujem granje pucketa
Idu konji,već u mrak kasni
Nemilosrdno gonjeni bičem
Pod bremenom što se klati

Zrak je gust,miriše zima
Nad dolom planine su sure
Gutaju svaki žižak svjetla
A oni u strahu bezglavo jure

Bez mjeseca,avetne noći
Uskim stazama njište i hržu
Znaju ih sve neravnine
Uskih staza zaraslih u kršu

...
Nema ih više.U snovima samo
I Kao u mori,molim za njih
Iz tame sretno da stignu
Odmore svoje umorne sapi

I tvrdo srce,u bunilu molim
Da pogleda to veliko oko plačno
-Obuzdaj bič,obori pogled
Ne bij ih! Ne bij tako snažno!

Ja sam htjela beskraj neba prijeći
Uhvatiti zvijezdu koja hitro pada
Privezana,na tom putu htjenja
Umorile me i želje i nada

Sita svega,ljudi što se klate
Na cestama,bez ijednog cvijeta
U mom biću odbojnost se gnijezdi
Spram njihova takva mrtva svijeta

Okrenuta nebu,grabim duge noći
Sa daljinom svojom se dovikujem
I tako kradem sebi sate mira
Skromno sretna kad je negdje čujem

Od svih želja,nadanja,goruća
I svesilnog tog prostranstva
Sad mi treba samo onaj komad neba
U kom mi je strpljenje i nada

Postajem ovisnik o peru svom
Pa idem uvijek gdje tebe nema
Pijem čaše gorčine nad svijećom
Zatočena u srcu tvom od kamena

Jer sastavljaš me od par riječi
I od dijela kojim razlog ne znaš
Ohladila se odavno vrela suza
U koju dugo kao njemak gledaš

Što te razum hladnoćom dao
Sve ti je lako ko pero ptice
Iako slušaš ti ne čuješ ništa
Kada stihom plačem ili kličem

U gordosti svojoj tvrdo misliš
Da me ljubavlju čvrsto držiš
I što više želim da me pustiš
To me ti tješnje čuvas,grliš
...