Neću više pitat zašto
Neću više pitat kako
I što nebo podarilo
Dal je dobro,Dal je pravo
Neću više pitat kamo
Neću više pitat kuda
Ni cvijet rosu ne zamara
Dok joj lati jutrom kupa
Neću više pitat ko sam
Neću više pitat ko si
Razvezat ću čvor na srcu
U slobodu nek me nosi
U slobodu nek me nosi

I ima put jedan
I stoji do danas
I do vječnosti će stajat
Da sunce može pitat
Što tu trava ne raste
I da vjetar
Umoran,ne može
Naslonit se na grane
Jer na putu tom
Trava ne raste
Nit lisće treperi
U zore rane
Nit ptice poje
Nit se riječi zlate
Na tom putu
Samo zemlja vapi
Samo zemlja moli
Da tugu spere
Za dažd
Za kišne dane
Da suze potopi
Da zavida rane

Nek tvoj uzdah
Bude moj udah
Na putovanju strništem
Što zapisano je
Ide svome kraju
Konačište duše
Konačište srca
Nek postanem
Da prebivaš
U trajanju neumitnom
Što otiče u noći
U bijelom danu
Nek zamagljen vid
Progleda
I ožiljci
Od ljudskog zla
Pomlade se
Kud pjesmom stanem
U vjetru što putuje
Iz daljine
Nek tijelo postanem
I ostanem
I po tebi
Ko iladž padnem

Probudila se tuđina
I pukla je zora
Pogledom je grabim
Rasteže se plavet
Ko sanjiva djevojka
Miris nekih tuđih snova
Kroz prozor se uvlači
Mogu da ih osjetim
Mogu da ih shvatim

Ne,ti nisi kriva
Sudbinska plava zoro
Pomajko,tuđa zemljo
Na rukama svojim nosaš
Rijeku suza,krv srca
Teretan korak mrakom
Zabludjeli pogled
Uprt praznom daljinom
I umorno znojno čelo

Na odlasku svome
Kad čekali budemo
U smiraj teškog života
Povratak našem suncu
Svoga rodnog neba
Ostat će tuga naša
Upisana na zidove hladne
I na zauvijek zatvorena
Tvoja zamagljena okna

Zvali smo te,sve bez glasa
Da nas dušman čuo ne bi
Šta se zbilo,gdje si bio
Dal' si možda tada spio

Zvali smo te,plakali smo
Brojali smo trene gorke
Zvali smo te,pomiluj nas
Pogledaj na stado svoje

Zvali smo te,smrtnim strahom
Posred svoga,porobljeni
Mislili smo,nekim čudom
U julu ce snijeg bijeli

Zvali smo te-O,naš Bože!
Što nas pusti tako lako
Krvnikova ruka strašna
Tanak vrat je stegla jako

Zvali smo te,čekali smo
Stajali smo,sve u stroju
Goloruki i nevini
Išli prema svome grobu

Zvali smo te,nadali se
Od nekuda,gustoj magli
I sunce nas izdalo je
Obasjalo gdje smo stali

Zvali smo te,u čas zadnji
Padali smo mrtvi,sami
Nigdje tebe nije bilo
Da nas štitiš,da nas braniš

Zvali smo te,sve bez glasa
Da nas dušman čuo ne bi
Šta se zbilo,gdje si bio
Dal' si možda tada spio

Bajram Šerif Mubarek Olsun

Smotrim proljeće na izdisaju
Odlazi polako u pokošenoj travi
Koraci moji na istom su mjestu
Krug,ko da s uma sam sišao,pravim

Ne znam sebe držati za skut
Zakriliti muku,još po rođenju
Strepim,iščekujem koban čas
Smrtno da pristupi mom ozdravljenju

Strah se sidri u podnožju duše
I u zanosu mojih čula strasnih
Propinje se na vrh moje riječi
Zatvara mi usta,avaz moj gladni

Ostajem tako,odgurnut od zbilje
Jer gdje stasah ostalo je vrijeme
Maštom sebi priskrbljujem život
Sad uobražavam i gledam kroz želje

Ne gazaj zvijezde moje,ni beskraj moj ne čini kratkim. Zar gladnom hljeb da uzmeš a žednom vode da braniš? Uzmeš li snove moje,i zatvoriš prozore,ostat ćes bez mene sasvim.

Gledala sam stoljetnu,mreću oazu,
utučenu ljeti,u studi i mrazu,
a posred svijeta naočigled sjajnu,
odgurnutu sramno u stomrak u stranu.
Ne sjećam se smijeha a niti pjesme,
tišina je sjela na sve strane njene,
julsko žiće vazda živih bila strasnih,
ugušila krv sa zemnih zrnca vlažnih.
Sva božanstva i vile iz krila majki,
odjednom su nestale iz lijepih bajki.
Strahomorstvo bez naznake kraja
Prostrlo se gorućom jasnoćom pakla.

Usudih se zavapiti-dragi Bože!
Ti vrni tvrdost te ranjene kože,
na dovratak njezin stavi svoje straže.
Nije sama!-Da se svima jasno kaže.

Vulkan sam prepun lave
Sopstvenost me moja ždere
Ne znam nisam ili jesam
Posmatram,žmireć,sam sebe

Ličim na strgnutu granu
Usput raskriženu gromljem
Puzeć prema đulistanu
Ostajem ropteće roblje

Odsutan,presvučen bolom
Bježim,damarima gonjen
Pred rođenom sjenom svojom
U tišini,čežnjom smoren

Pomičem granicu jave
Sapet mislima u vatri
Ostajem goruće glave
Besmislen strah me pati

Nisam li još samo jedan
Grumen što će u grob leći
Nezahvalno gladan,žedan
Podmećem pognute pleći