Ti moja si noć cijela,
i zora
probuđena krikom iz sna,
moje lijeganje,
moje ustajanje...
Ti moje si vrijeme
u svim oblicima
svoga trajanja,
svoje prolaznosti,
kazaljke što kroz noć udaraju
prateći ritam moga srca
i mojih žila,
koje probuđenim životom
teku prema tebi.
Ti moj si nestvar
što u naletu vjetra
dolazi na moj prozor
i kuca...
I kao sjena si
usamljene breze što
pod upaljenom mjesečinom
grana se po bijelim zidovima,
dok ja u polutami
širom oči otvaram,
da te pustim,
da prođeš mojim tijelom
kao slap...
i potopiš me,
u tom protoku vremena.
Ti zamišljeni si glas
što ga čujem
u stihu,
i što odzvanja u mojoj glavi,
a ja ga želim sačuvati
u sjećanju
i pospremiti
u svoje drhtave prste,
u misli koje se rasipaju
pod udarcima sata,
jedna po jedna,
dok ih ja skupljam
kao raskidanu bisernu nisku.
A ja tada ne znam,
u tom trajanju
što me prokazuje
beskraju noći,
kako ti kazati,
a da to vrijeme ne izgubim,
a da mi iz ruku ne izmakne...
Volim te.
U svim sekundama
što se urezuju jedna po jedna
na sva moja bila...
Volim te.
U svakom otkucaju
tog trajanja,
te prolaznosti,
što tuče kroz noć
i odjekuje po mom tijelu
kao težak malj,
dok mi se čelom razlijeva pot...
Volim te
Sa svakim treptajem oka,
sa svakom nevidljivom mimikom,
na mom uplašenom licu,
što ga to vrijeme
U nemilosrdnom otjecanju
šamara i bičuje...
Volim te.
...
