....
Ti si san
koju poreći ne mogu...
Tajna mojih drhtaja
od kojih sam sebi
istkala postelju za čekanje.
Zlatna si nit
provučena kroz moje srce
u vreloj ljetnoj noći
probuđenih krijesnica.
Ti si slutnja
koja šeće po mom tijelu
i ostavlja otiske
u osjećaju izgaranja tuge,
u satu koji ne prolazi.
Spavam dok se budim,
pričam tihu tajnu
povjerenu zrelom mjesecu
u kojoj sam ti dohvatila
ruke u svojoj kosi.
Popravljam snove...
svoje držanje,
narušeno tvojim prstima
kojima si polomio mjesečinu
po mojim ramenima...
Uspravljam se u javu
i ti ostaješ slutnja bez razuma
koja me dotiče
u svakoj žici violine koja plače,
u glasu istine svakog moga stiha.