Otišli su najdraži vječnim putem
samo ostao je za njima
praškast,neuhvatljiv,sanjiv trag,
u vječitom traženju da opet se vrate,
noću,iz nekog mrtvog kuta
blaga svjetlost obasja tek nakratko
umišljeni,zanosom začuđeni,
kao blagodat njima ispunjen zrak.
I u tišini tako,dok mjesec na vrhu
nebeskih želja,ohrabrujuće
na nas sipa svoj nasmiješen prah,
slute se njihove,svjetlošću
obasjane sjene,kroz molitvu pobožnu,
umirujuće tihu a među nama raznosi
uzajamno se s ljubavlju,utješni
sveprisutni,svemoćni,sveti glas.
I ne živi u nama samo uobrazlija
stvorena u želji da ta bezglasnost
ostvari se kao mašta,kao san,
tu negdje veća je sila
što ubija nepojmljivu tugu
rad koje se na sedždi,utješno
suši suza svaka,u nadi,u vjeri
da možemo bez njih u novi dan.

Svim blogerima
i dobrim ljudima svijeta
islamske vjeroispovijesti,

Bajram Šerif Mubarek Olsun!

https://youtu.be/LXprka40vDY

Ljubavi...čežnjo rođena na sabah
u kapima rose sa hiljadu riječi ašika.
Ja pijem ih naiskap tebi za ljubav,
sebi za vječnu ljepotu,vječnu mladost,
za svoga lica ukrasa.
Ti slast si kojom mjesec noć,
što zove se imenom mojim...draži.
Pogled taj na meni okov je
od kog neću da se oslobodim ni spasim...
Za njega plešem oko sjene tvog lika
u satenu od slatkog košmara
i plamen iz oka tvog me doziva
na sjenu da stopalom stanem...
pred noge,sjena plesu da padne,
u izrazu lica da se skrasim.
Ja čekam...talas mjesečine čelom
da ti prođe i obrve tamne povije,
Čekam...
prstima oči da mi pokriješ,
mjesec od rumenog ruha ljubavi
da se zapali...
Ah,kako ginu...ginu sve tuge
na tvojim rukama
što su kao dvije grane jablana,
a ja na vjetru aha,krošnja drhtava.
Gine mrak u po noći
jer sam svjetlo u tvojim očima,
Ljubavi...sunce moga buđenja,
dolazak si moj sa istoka,
čista voda sa izvora,
molitvu sam,tebe čekajući učila...
Uštapu moj i nebo slobode,
utočište tajnih želja...noćište si
sa sofrom mednih hurmi,
sa šerbetom
što se iz moje čaše stiha izlijeva,
Noćište...za umornu
pustinjsku karavanu od mojih koraka.
Pjevanje moje...
ja sam svjedočanstvo ljubavi koja traje.
Tvoje sam misli,tvoga tijela
sultanija što te svojim prisustvom dariva...
darovana od tebe,
odana sam tvoja i predana džul džarija.

Ja sam tajna sjena
tvojim licem snova,
čežnja koju sanjaš,
pjena tvoga mora.
Tim tvojim mirom
nesvjesna sam slutnja,
bez glasa te volim,
u snove se šuljam.
Nalikujem vjetru
mirišem ti grudi,
slušam kako spavaš,
nečujno te ljubim.
Svojim nesnom bdijem,
gledam te iz noći
dodirujem ti ruke,
zatvorene oči.
U spokoju mraka
ja sam sjena tajna
što te sobom čuva,
koju noćas sanjaš.

Udjeli mi momenat ganuća
Ovog časa bez mira i snova
Izmami osmjeh bez grča i bola
U ovom svitanju bez svanuća

Ja blaženstvo tražim gdje ga nema
Sva spokojstva su ostala daleko
Na rukama nosam mrtvilo neko
Oživotvori bilo što drijema

Udijeli mi momenat ganuća
Kraj okna sam,daljina bijelih
Tu samoćom sjede ostavljeni
Polomljenog tijela od pruća

Oslikaj plaveti mojih zora
Nek tvoje sunce nađe put mene
Gdje zastala sam da opet krenem
Izmami osmijeh bez grča i bola

Biju me mrazevi na proljeće
pod granama bez behara.
Bez topla vjetra što kopni snjegove
sa planinskih vrlih strana,
bez cvata i mirisnih mahala,
kaplje vode sa šadrvana,
bez ezana…
Gdje bivaš vilo gorska,
gdje to čuva i pokriva ti proljeće
sva straža sunčevih zraka,
dušo moja…
Biju me mrazevi,čežnje prevelike,
kapije tvoje su sve zatvorene
Ti...,zlatousta Zemljo,
rascvali đulistanu moga maja.

Kada jednom odem,
bez razloga
otrgnuta od neispunjene želje,
i zaplačem za vremenom
što je prošlo u čekanju
na peronima pustim.
Postajama…
na kojima nisam dočekala
da te obgrlim svojom maramom
oko vrata
i otkrijem tajnu poljupca
u nježnom rezu sa tvoje usne…
Pusti barem nekad sjećanju na volju
gdje ću stajati
negdje na kraju tvoga srca,
negdje na kraju pameti,
ne daj da u zaborav odem...
U ime ljubavi,
ne daj da u tebi umrem…
Posve umrem.

Ti si san
koji poreći ne mogu...
Tajna mojih drhtaja
od kojih sam sebi
istkala postelju za čekanje.
Zlatna si nit
provučena kroz moje srce
u vreloj ljetnoj noći
probuđenih krijesnica.
Ti si slutnja
koja šeće po mom tijelu
i ostavlja otiske
u osjećaju izgaranja tuge,
u satu koji ne prolazi.

Spavam dok se budim,
pričam tihu tajnu
povjerenu zrelom mjesecu
u kojoj sam ti dohvatila
ruke u svojoj kosi.
Popravljam snove...
svoje držanje,
narušeno tvojim prstima
kojima si polomio mjesečinu
po mojim ramenima...
Uspravljam se u javu
i ti ostaješ slutnja bez razuma
koja me dotiče
u svakoj žici violine koja plače,
u glasu istine svakog moga stiha.

Moje su ruke ostale obješene
o zelena,procvala proljeća,
nekad i jednom tamo,
dok budile su me
ptice lijepih krila,
na prozoru u sretnoj pjesmi...
Više ne sanjam,ne tražim,
umrlo je umiranje,sjaj u oku,
umrlo je i pjevanje
rođeno iz želje...
Da nađem,vidim,da poljubim.
Sad...
za ukop me spremaju
moji tamničari,
trgaju sve ono što ostalo je,
s mene,
poveze,cvijetne vijence,
mirisne gajtane
ljepotom u proljeću izvezene.
Ohrabreni smrću,
silom mi oči otvaraju
zavirivaju,
da iz njih i dušu mi
umorenu iščupaju,
da mom dubu oka na ljubav pokažu,
da mi dokažu...
Sve laž je.
Umrla,sudjelovat ću
u istini pokopa svoga
dok tamničari pjevat će glasno:
Ljubavi,ti nisi ništa drugo
nego glasnik tuge.
Sjedi...i oplači samu sebe
ovdje,kraj ovoga groba!

Gurnuo si me bez milosti,
sa litice
na kojoj sam stajala
ja prva...
hrabrija od svake hrabrosti tvoje,
čuvala na orkanima i burama
osmijeh pun nade...
Uzglavlje i podnožje postelje
pripremala,namještala
da polegnem snove svoje,
snove tvoje.
Sa litice...dok sam štit bila
ljubavi tvojoj,ko zmiji zloj,
noćima,danima,svim vremenima,
što me davila,nogama mi se motala.
Gurnuo si me
u ždrijelo mraka s hijenama,
da mi skute mirišu,
da mi vrebaju misli,ruke,stopala.
Od straha,da polažem na kamen glavu,
da mrtva se činim,
da mi svaka pjesma
namjerno i rado grob otvara.
Da mi se u oči smiješ
misleći da sam žudeći snova svojih
sama sebe gurnula,
da sam tako
i u ždrijelu tuge i straha
slaba,umrtvljena i sama ostala.