Nikada se zaboraviti nećemo. Ja tebe. Ti mene. Tvoje milovanje očima. Moji poljupci pjesmom. I bez obzira što se sva nada utopila i što znam da je naše vidjenje ostalo na nekoj drugoj obali,ja znam da me se sjetiš kad prvim sumrakom prošeta lagani povjetarac našim gradom. Tad,kao da te gledam,žudiš piti tugu iz mojih stihova i držati u naručju kosu što miriše na behar iz naših avlija... Nikada se zaboraviti nećemo.

Bajram Šerif Mubarek Olsun
Svim bloggerima naše Bosne i Hercegovine i šire,koji slave,a posebno onima koji sami ili usamljeni osvanu u bajramsko jutro.

Tiho ćeš se izmigoljit jutrom
Dok kroz maglu probijam se lako
Korakom od makovoga zrna
Pitat ćeš me gdje sam dugo tako

Odjednom ce napustit me čežnja
I rumen će oblit obraz smrtni
Gdje se studen uselila hladna
Ispupat će cvijet,miris prvi

Ja znam da sam dobro stigla jutros
Ramazanska tišina me liječi
Dlanove ću okrenuti prema tebi
Toliko ti toga imam reći

Okrenula ledja ja sam sebi
Bilo-prošlo,sad je to za nama
Dok me tvoje škrto sunce kupa
Barem znam da nisam tako sama

Žvota bih se odrekla,ne bih pjesme i u njoj čežnje za tobom. Ja u samoći svojoj tugom nosim i volim svaku misao tvoju. Ponoć još jedna prolazi i idemo opet prema zori ja i moja pjesma,ja i moja tuga. Tu gdje te tražim da skloniš pramenove kose sa čela i upišeš poljubac...negdje u snu.

Ko zna šta jutro
Smjera sa nama
Dok sat na zidu
Tišinu broji
Dal ljubav,nadu
Il samo čežnju
Što nas vezuje
Što nas vodi

A umjesto tebe
Samo tamne noći
I umjesto mene
Vjetar i sjene
Ja i ti sami
Ko obale dvije
Gdje se ljubimo
Na mostu pjesme

Zamiriši na mene...
u ovaj sat
ja sam suzom okupana
umivena
a u čežnju obučena
da prepoznam
svoja svjetla
da mi prozor nije mrena

Zamiriši na mene...
Jer slutim
toplinu daha iza vrata
Šapat kroz noć
što se hrabro javlja
Zamiriši na mene
Tako nekako
Da sličim na tebe

U sanjivo plavetno jutro
Zaželih zagrlit maglu
I kraj plota uvehlo stablo
Čut na strehi pticu gladnu

Prividja oku se često
Svjetla u dolu ko krijesnice male
Jutrom dok grad se budi
I jedna po jedna se pale

Dal čujem to kera il vjetar
Dok duša mi umire gladna
Staze kamenitog brijega
Rijeke podno starog grada

Još uvijek kroz biće moje
Prolazi jeza i pokrivač bijeli
Još uvijek palom srcu je zima
I malo se čemu veseli

Već danima se savijam i sabijam u samu sebe. Sve što imam i nosim može u dlan stati,pa i to klizi i bježi kroz prste,slabo i nejako čuvano. Gledajući svako jutro kroz prozor,više se i ne nadam da će biti kao nekad,naviknuta na šamare hladnoga zraka i udarac u grud svako podne kad ne čujem ni crkvena zvona a ni ezan... Ovdje, gdje me glatke ravni udaraju po tabanima sviknuti na mekoću i milovanje busenova i kamenih neravni u dolini što šumi hladnom rijekom. Nemirna a ne ljubljena sad se uz stihove svoje uzaludne i nepovezane budim i s njima na počinak padam. A nedaju mi mira,a nedaju mi ni snova i samo se nižu i svaku noć sva im sebe dajem,a nezahvalno mi vraćaju pa me sapinju i utjehu slabu daje kao prije. Pa se sa njima u koštac hvatam i tjeram ih na istinu koja boli. Samo što nisam prasnula i prosula se ko djerdan... Kao spas moj su tišina i samoća kad se stisnem uz sebe i sa sobom razgovaram a i sa zidovima od koje se odbija samo ljepljiv miris tuge. Pa u kasan sat navrati zloduh i iza ledja mi se podsmijava i šapuće na uho kad zapadnem u nevidjenu svejednost,pa se osmjeli i u ogledalu mi se ruga. Da mi nije te pustoši i tišine što mi na oči suze tjera i da mi nije čeznje koju u ponoć udahnem,i straha kojeg ujutro izdahnem, pomislila bih da sam skoro spremna s njim na put poći. Eh,da se ne otmem bilo bi svašta... Kroz okna velika daljine i udaranje srca moga izdanoga. Kako jednom mislih da nikad neću pisati taj stih al evo dodje vrijeme i za taj otrov...
Ko sam ja bez tebe?
Dal'sam čovjek?
Dal' sam svoja sjena?
Dušo moja,čežnjo i mirisu moj!
Nit pola od toga svega

Uplest ću se ramenima i strukom
Ko na plesu po crvenom sagu
Na obraz ti udahnuti ljubav
U ruke ti dat svu svoju snagu

Pomilovat vrat kosom sto drhturi
U uho ti šapnut da sam sama
Iščekujući cjelove u noći
I stihove što liječe od rana

I suzom cu otopiti led u svome srcu
Da zažari opet istim žarom
Putovanje što me salomilo
Završit ću u tvom zagrljaju

Nevidjena tuga tijelo moje kopni
I udahnut žudim tvoje pore
Prsti topli da pretraže boli
I u zoru milovanjem sklone

Kao tišina...kao samoća. Nit te čujem,nit te vidim.
Kao vjetar si u planini,kao prah u pustinji.
Kao niko...kao ništa. Kao san. Kao mrena na očima.
Ni pogleda,ni daha. Ni lika,ni glasa.
Kao u snu zelja
Kao moja sjena
Tako kao ja...
Isto kao ja...