U ljubavi svakodnevnoj

Najteža samoća je kad si u društvu ljudi koji ne razumiju ono što pričaš... (Rumi)

20.11.2020.

Bez ljubavi

Moje su ruke ostale obješene
o zelena,procvala proljeća,
nekad i jednom tamo,
dok budile su me
ptice lijepih krila,
na prozoru u sretnoj pjesmi...
Više ne sanjam,ne tražim,
umrlo je umiranje,sjaj u oku,
umrlo je i pjevanje
rođeno iz želje...
Da nađem,vidim,da poljubim.
Sad...
za ukop me spremaju
moji tamničari,
trgaju sve ono što ostalo je,
s mene,
poveze,cvijetne vijence,
mirisne gajtane
ljepotom u proljeću izvezene.
Ohrabreni smrću,
silom mi oči otvaraju
zavirivaju,
da iz njih i dušu mi
umorenu iščupaju,
da mom dubu oka na ljubav pokažu,
da mi dokažu...
Sve laž je.
Umrla,sudjelovat ću
u istini pokopa svoga
dok tamničari pjevat će glasno:
Ljubavi,ti nisi ništa drugo
nego glasnik tuge.
Sjedi...i oplači samu sebe
ovdje,kraj ovoga groba!

U ljubavi svakodnevnoj
<< 11/2020 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

MOJI LINKOVI

Za novim vidicima
Ah,tijesan mi je,tijesan grada kut,
jer duša želi vidjet slike nove
i želi vidjet oživljene snove
i nove želi,snažne pjesme čut.

Na velik,širok svijeta čeznem put
pod vedrim nebom kojim sanje plove
jer mene mami dalj,i k sebi zove
na horizontu plava neba skut.

O tamo,tamo,gdje je svijetu kraj,
gdje svjež je zrak i sunce slobodno je,
gdje duh i srce sile se ne boje.

O tamo hajdmo,u zemaljski raj.
O pjesme,čežnje!Vi ste duši hrana
i radost jeste,premda bol i rana.
T. UJEVIĆ

MOJI FAVORITI
Ocevidnostuispisu
više...

BROJAČ POSJETA
44850

Powered by Blogger.ba