Utjeha za majku

Otisli su najdrazi onim putem
samo ostao je za njima
praskast, nauhvatljiv, sanjiv trag,
u vjecitom trazenju da opet se vrate,
nocu, iz nekog mrtvog kuta
blaga svjetlost obasja tek nakratko
umisljeni, zanosom zacudjeni,
ko blagodat njima ispunjen zrak.
I u tisini tako, dok mjesec na vrhu
nebeskih zelja, ohrabrujuce
na nas sipa svoj nasmijesen prah,
slute se njihove, svjetloscu 
obasjane sjene, kroz molitvi poboznu,
umirujuce tihu, a medju nama raznosi
uzajamno se s ljubavlju, utjesni
sveprisutni, svemocni, sveti glas.
I ne zivi u nama samo uobrazlija
stvorena u zelji da ta bezglasnost
ostvari se ko masta, ko san,
tu negdje veca je sila
sto ubija nepojmljivu tugu
rad koje se na sedzdi, utjesno
susi suza svaka, u nadi, u vjeri
da mozemo bez njih u novi dan. 
volatus Written by:

Be First to Comment

Komentariši