Put

Dug put.
 Kroz izmaglicu natapa kiša
 gusta i tusta, ljepljiva, sumorna.
 Isprana su konačno od čekanja 
sva okna ovog oronulog voza 
 i on je zazviždao i polako kreće.
 Gledam,
 na stablu usput zasjelo je rano jutro
 pustoš za sobom 
ptice su ostavile i otišle,
 na granama vjetrom salomljenim
 i beživotno lišće u blatu
negdje nedaleko 
onkraj široke prostrane ceste.

 Dug put.
 Pred mojim očima 
bespomoćna sjećanja 
 se kolebaju i bujaju poput ovih oblaka 
 nad jesenjom ravni pred kojom kao 
 okrivljena i osuđena bježim.
 I ne znam koliko još ima do granice 
 koju moram prijeći da zbacim 
ovo godišnje doba rasplakano 
 što ga nosim u očima
 već sto hiljada potrošenih godina.
 Do granice,
 da ga upokojim sa par sačuvanih riječi.

 Dug put.
 Sve vidim i sve u kapanju oknom živim
 ali mi se čini kao da usnula sam 
 pa samo sanjam i bojim se
 da ne ostanem u roblju jeseni,
 da ne stegne me prokletstvo u krivnji 
 na sva odricanja i davanja.
 Bojim se neba širokog i slobodnog
 da me se ne postidi ako sustigne me 
kob i mrak mog priznanja
 Ja sam…polumrtva i nemoćna.
 Ja ta sam.

 Dug put.
 I sve tako duboko osjećam 
 kao ovu kužnu vlagu 
pod svojim prstima 
 na zamagljenom staklu,
 kao svu studen 
jednog prohujalog vijeka 
 istrošenih i samotnih grana.
 Osjećam od udisnja umor u grudima.
 I kišu sumornu i tešku
 što kao da potopiti će mene i ovaj voz,
 granicu da ne vidim 
 gdje put žuri se osloboditi svih čekanja.
 Sve vidim i javom znam
 ali ipak sve je kao da sanjam.