A sad odlazim

A sada odlazim, zbogom!
Dok stojim pokisla na raskršću
bez putokaza,
još uvijek ne znam 
na koju stranu svijeta 
kroz suton jeseni polomljenog šiblja.
Obećane ruke predajem magli,
stopala razlokanim nepoznatim putima.
I riječi sve svoje predajem.
To moje zadnje i najjače što imam
da uruše se kao kamenje sivo 
i padnu brojne i posramljene,
kad ih pogazim,da ih skrijem,zatajim 
svaki redak na usnama 
i na hartiji ispisan.

Odlazim, zbogom!
Umukla su usta moja i položila sam 
misli o vjerovanju na vječan pokoj.
I žalim, kako  silno žalim
ali odričem se ove bitke za istinu i ljubav
jer jači od mene bio je osmijeh,
u novembru isuviše topline i strasti
i jače od mene bile su
sve te obmane i laži.
Samo besmisao suze svoje imam,
samo to još od sveg  ostalo je
i otvoeno  bolni izraz lica 
koji za istinu preklinje i istinu traži.

A sada odlazim, zbogom!
Slijevaju se bujice kiša u širokaj korita.
Stabla su ostavljena na nemilost vjetra.
Razneseno je opalo lisće 
U  neko drugo prošlo doba 
puno sjećanja.
Sad opustošena 
na raskrscu stojim i čekam,
pokisla i ogoljena u svakoj svojoj riječi,
u djelima neopaženim i bez smisla.
Spire dažd tvrda zaricanja i uvjerenja
I dok postajem samo svoj korak
kojeg činim dok leđa nadanju okrećem
da poraz svoj prigrlim 
pogled uzdignem i hrabro priznam
predaju ovu i besmisao sveg voljenja