Nemilost

Gurnuo si me bez milosti,
 sa litice života 
na kojoj sam stajala 
 ja prva, 
 hrabrija od svake hrabrosti tvoje.
 Čuvala na orkanima i burama
 osmijeh pun nade,
 uzglavlje i podnožje postelje
 pripremala, namještala
 da polegnem 
snove svoje, snove tvoje.
 Sa litice,
dok sam štit bila
 ljubavi tvojoj, kao zmiji zloj;
 noćima, danima, svim vremenima,
 što me davila, jela, 
nogama mi se motala.
 Ti gurnuo si me
 u ždrijelo mraka 
s podmuklim hijenama,
 da mi oko skuta samoće obilaze,
 da vrebaju mi misli,djela,
ruke,stopala.
 Od straha,
na kamen da polažem glavu,
 mrtva da se činim,
 da mi svaka pjesma
 namjerno i rado grob otvara.
 U oči da mi se smiješ
 misleći 
kako sam žudeći snova svojih,
na ropstvo samu sebe raspela,
 da sam tako
  u ždrijelu tuge i straha
 slaba,umrtvljena i sama ostala.