Odavno,odavno već spavam. Tiišina i muk vremena kao stijena na mojim rukama. Ne govorim. Ne dišem. U kišama i magli ostali su isprani tragovi mene bez mene. I kameno težak pokušaj srca ruši traljav stih što me se srami, mrzi i odriče . Odavno,odavno već spavam. Slovo sam iz svoje riječi ukopane na stablo neke zaboravljene breze što osim bezglavih misli o ljepoti ne govori ništa više. Gasim se i sve zaboravljam, udove svoje ne osjećam. I ne znam dal sam živa ili mrtva jer kao da me ništa i ne boli više. Zamrlom strasti pribijam sjećanja na vješala pod nebom teretnim snovima. I rane u koje sam položila sve nade i istine, uzimanja i davanja, zvijer, moga tijela gladna što me ne napušta neumorno liže. Ali ja više ne osjećam daha njena paklena u svoj truleži raspadnutih laži i obmana. Nit čujem urlik njena bola jer je kida nemoć buđenja i jer ne osjećam ništa više. Ne gledam. Ne dišem. Odbjegla od svijeta i zemlje. Nasukana na krhotine polomljene sebe, na mom licu još samo kao znak bivanja lomi se u nestajanju list neke izmaštane, davno zaboravljene breze. I ne znam dal' ima me il' nema me jer ne osjećam ništa više u ovom ubijenom snu o meni bez mene.
Ne osjećam ništa više
Written by:volatus
2 0 komentara
Komentariši
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Dobar veče mlada Damo
U više navrata sam svjedočio vrsnost tvoje poezije.
Ipak , nešto me buni ! Nadam se da me nećeš pogrešno shvatiti ?
Vremenom , a ima ga pređenog , pomišljao sam da ćeš se umoriti od elegije , koja kroči ka tragiki i “ubijanju ” onog prelijepog , djetinjeg u tebi.
Suđaje nam život oblikuju po mjeri naših želja , nadanja, snova i ljubavi koje nosimo u sebi; odnosno , samo oblikuju haljine / odjeću koje oblačimo. Zato treba biti oprezan sa riječima.
Ljubav , bilo ona svakodnevna ili “vječna ” je malo više od elegije ili tragike koju nosi , ali bježi od logosa u zavisnosti koliko je u senzibilitet etosa interpoliran patos. Ako nas hronični patos dovede u stanje hibernacije i beznađa , brišući etos i racio , nismo ispunili našu poetsku vokaciju koja nam nalaže da slavimo i živimo život.
A opet , ni neuki i neupućeni čitalac ne želi uvijek hoditi poljima pelina , kojeg ima u svakodnevnom realitetu. Ono iskonsko u putniku nenamjerniku želi cvrkutavi žubor potoka, cvrkut ptica , miris cvijeća , osunčano plavo nebo i hod bosonoge djevojčice rosnim poljima, gdje mirisne ljubičice i raskošno poljsko cvijeće pune grudi i um ljepotom i zahvalnošću Uzvišenom Stvoritelju.
Sreća da postoji volutas , koja je uspjela sinhronizovati elegiju , patos i ljubav i preliti ih u zlaćani pehar koji čitaocu nudi pitkost poetesinih nadahnuća.
Molim te oprosti mi nerazum uplitanja u začudnost tvoje poetike i hvala ti što razbijaš blogersku stereotipiju.
Mnogo sreće
Dragi hajrobleki
Sva težnja u otkrivanju mene same, tamo gdje posrnem u svakoj crnoj misli, jest ostatii u proljeću i ljepoti života, i pri tome duhovno narasti za dobro svoje i drugoga. Ima pjesama kojima se upravo opirem svakom malodušju i mraku.
Ali…svaka pjesma je trenutak istine srca kojeg ja ne umijem poreći niti umijem srce izdati nametanjem onoga što tog trenutka u njemu ne postoji. Bilo da je to tuga,bol apatija ili radost,strast ili ushit. Samo istinu, ma kakva ona bila umijem istihovati. Nije ponekada lijepo niti zanosno, znam, al samo tako može biti ili nemam šta ni izreći.. ipak, to je samo trenutak koji, kad ga stihom iskažem, postaje priprava za proljeće. Inače, koliko god da volim tugu u pjesmi, veliki sam ljubitelj ljepote, cvijeta, života i ljubavi i nosim vrlo cesto osmijeh na licu.
Hvala Vam na iscrpnom komentaru i pozdravljam Vašu dobronamjernost.. Hvala i na čitanju. Beskrajno cijenim.
Srdacan pozdrav!.