Očeva pjesma

Kako dugo i teško škripe vrata
tamo gdje pokuca prošlost.
Sjećaš li se?
Ja kao da vidim ga sad.
U kutu male sobe, otuđen,
u domu svom kao gost.
Dok breze sapuću noći
stih svog drhtavog lista,
on sam sebi u njedra sipa
svoju pijano pospanu pjesmu.
I pita
(nesnosno tužnog pogleda
u kom se ogledala
sva dobrota svijeta),
s molećivim blagim osmijehom :
Dal' nekome smeta?

Sjećam se, vjetar je savijao
tužne,promrzle breze,
rasipao im i list i stih,
negdje u noć.
Gudile su samo misli o njemu
u svakoj od nas
bolno svjesno trijezne,
da leži prvi put miran,bez želje
da ustane,zapjeva,krene.
Na ležaju lake smrti
pjesme njegove snene
ostale su zauvijek
u vječnom snu odmorene.
O, da je barem još jednom
mogao otvoriti svoje oči
(u kojima se ogledala
sva dobrota svijeta),
da mu kažem još jednom:
Pjevaj oče!
Pjevaj!
Ja te slušam, meni ne smeta.