U mirisu jorgovana

Krila mi savijaš i povijaš
zagrljajem 
nježnog stiska tijela
u traženju srca,izvora ljubavi vrele
što u čekanju nije još posrnulo.
I dok ponireš jagodicama prstiju
u svaku poru i kupaš ih kapljama
iz slapa poljubaca svojih 
punih želje,
što jedan po jedan,
cijelu vječnost traju,
suton nas svojom koprenom ogrće
i mirišu jorgovani na sreću, 
što će zaći
u usnulom danu ,
bez tebe, bez mene.

Razdvajaš sunce od njegovih zraka,
u slasti ugriza usana 
punih rumeni, punih krvi
i rasipaju se po našim brazdama
da nemoguća ljubav 
vječno u njima ostane zapisana 
tragovima tvojim prvim.
Razbudio si me iz svih svojih snova,
tugu na trenutke kidaš osmjehom
dok me prepoznaješ 
po srcu što gori,
razgrćeš mi kosu s lica
da ugledaš javu u očima mojim...

Otjelovi! 
Dodirima sludi sve nestvarne
kretnje iz tih snova 
i napokon me otjelovi.
U zagrljaju sutona 
kad jorgovani mirišu,
kad padaš dahom po licu mome 
kao lijek
dok te još ima 
i dok nas tama ne razdvoji,
i zrake sunca dok posve ne odu
sa očima tvojim.
Krila moja, položena u nadanju
zagrljajem stvarnosti mi povij.