Kao u mirnom jezeru, kao u močvarama mlakim životom da budem, kao samotna lađa kojoj niko nema poželjeti put sretan. Oh, ja još jesam! Ne nalikuj mi sadašnjost na prošlost da potrošim se besmisleno kao časa vina, kao noć bez roja zvijezda, kao dan bez osmijeha. I kao mrtvo slovo već odavno upisano na stabla na koja me naslanjaš da urušim se s njima u spomen,u god vječan. Ne diraj u moje snove! Noge mi žude daljina kojih ne znam Grud mi širi s polja vjetar Ruke me bole od čežnja Moje vrijeme već ide Moje vrijeme teče Ne čeka Pod vratom nosim rumen znamen i u očima mi tinja poklik vatre I ja bih da zagrabim dahom u zrak rezak, otvorim širom oči kad razbijem muk iz zore pjesmom ptice koju hranim. Da po ljetnom nebu oblaci se kreću kao gusta morska pjena. Ja bih da uzdignu se sve mašte pod mramorom misli pale. Kiše da pljušte snažne, strahovito glasne. Želje, brzacom rijeke sve da poteku i izliju se iz korita brojne, da se kao jato ptica u moje srce hrabro sjate I iz ropstva raspusti se sva gušena radost, srce da već jednom ozdravi od boleć pjesme jadne. Ja bih da stanem na vrh planine i da padnem u oblak magle ne hajući gdje je rub propasti Gdje cu stati Plesom put neba da se vinem I trkom niz divlje stijene i padine u crnogorne šume bez opomene drsko skliznem Duboko zamirišem poljane i raslinje Ne diraj u moje snove! Vrijeme ide i troši me Ja jesam. Još želim Ja još dišem.
Ne diraj u moje snove
Written by:volatus
3 0 komentara
Komentariši
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Koliko smo puta sebi ponovili :
samo nas ljubav moze od kose smrti sacuvati
Nije nam to ni ponavljanje vec kontinuitet opstanka kojeg ljubav gradi a njena suprotnost razgradjuje. I tako do onog sto sam negdje haberisao
A iskustvo…iskustvo stuca od vecere ljubavi i nikako da dodje do rijeci pa Ti pise:
-Bilo srca buba da mozgu kisik i miris prinesu a mozag…mozak ,bona Azra ,bi da prsne od ljepote pridosle.
Kako mozak bicuje i naredjuje da bude ovako kako ti pricam tako ,uplasen da ne prokipi ili na dao Bog prsne pod pritiskom mirisa i daha,mi On,moja Azra ,i kaze:izdahni
A potom…potom izgubim to sve lijepa Azra .Izgubim i uzdah i dah i miris i sva ta nadimanja po tjelu za koje bi rekao,zakleo se svojim nadimanjem iz mirisa, da pjevaju mirisom i uzdahom,jer…jer ja moram izdahnuti …jer moram odahnuti od zacepljena nosa i crte na usnama.
Izgubim to sve kao da nikad nije postojalo i kao da to nije ni Bog dao.A jeste…i postojalo je i Bog dao insanu da to Velicanstvo duse biva…disi-uzdisi -izdisi…pa ponovo…izdisi-uzdisi disi…zacepi odcepi …i tako dok ti ne dodje vrijeme da kaze;dosta si se bolan naigrao sa dusom…vrijeme je da vas razdvojim i da ohanete jedno od drugoga.
I sta ti sad mozes prigovoriti?
Da smo jos djeca ili cvijet zeljan elementa zivota…i nije bogzna sta biti MI(h.d)
Eh, dragi Halide, ako smo i jedno i drugo, neka smo. Biti djeca a i cvijet života željan nije zlo i naopako dokle god nam zrelost poznaje granice.
Poput toga osjećaja od Azrinog mirisa i po njemu behuta lijepo se osjećati živim.
->>”DaOna je sve sto hocu.Ima o bllik svake zelje”<<
Prija mi to tvoje prilagodjavanje.Imas mjeru za svakog.Ostavljam mislima da truhnu kad se sumnjom roje jer svojom mjerom hocu dobro da imam iako sam tek segrt prilagodjavanja.