Tvoji svjetovi

Sa mnom su još svi tvoji svjetovi,
u kojima stoji prosto sunce 
i vrti se zemlja,
potok mali 
skriven lišćem u obraslom gaju
sa kojeg kradeš bistru kaplju 
da mi utopiš žeđ,
krupne jagode u rosi 
ubrane tvojom rukom.
Svjetovi kojima sam išla 
preko svih grubih zabrana,
uzimajući te 
kao molitvu,spasenje,kao lijek.
Pitam se često, dal znao si
da ćeš morati jednom 
od mene odustati,
uznemiren preglasnim ehom ljubavi,
preteškim za sklad,za harmoniju 
tvog koraka
kojeg je žudnja puna tuge iscrpila
da se zaustavi 
negdje na pola puta traženja.

Pokušavam da ne gledam
u razmak među nama 
priljubljena tijesno
uz hladan zid iza kojeg ti bivaš,
bez vida,bez sluha 
za bol kojim živim.
Bez snage da razbijem ogledalo
u ludilu svoga oka
što me gleda iz raširene zjene,
ne znam 
prosuti čašu gorčine svojih misli
i ja se ponekad 
tako neoprostivo sa svim mirim 
još slaba na život
ponuđen u prostoj ljubavi.
Još nedorasla za svijest 
kako trebam 
učiniti iskorak iz svoje kože
nježno isječene ugrizom strasti
i tvojom usnom.
Da presvučem 
u vremenu počinka dana,
na obrazu vruć dah 
sa svojim imenom,
strepnju 
zakopčanu u kapi pota
sa svoga ramena što pala je
raskopčana tvojom rukom.
Umjesto toga 
ja još tvoje svjetove živim
i siječem noći 
besanim,oštrim korakom
da probijem se do jutra 
u kojem ću opstati,
u riječi tvojoj 
što ne miruje u mojoj glavi,
u pogledu na svoje oči
u kojima tebe još vidim