Nespokoj stiha

Ako me mrak ovoga stha
zaposjedne posve
kad do mene dođu 
svi glasi tuge
koje će donijeti konjanik crni
i da njima 
opustoši bez mjesečine
polja tamna tek ocvalih ljiljana
pa mi se raspolove sve ove riječi
za ljubav 
isuviše sumorne i duge,
hladno da im se dosudi zaborav
jer ih niko 
prepoznati neće kao lijepe.
I ako raspadnu se 
sva nastojanja moja
život da ne postane samo pokora
koju bih mirno podnosila 
u očima svojim,
okreni od moga pogleda glavu
kad mi dođeš kao stvarnost
u kojem ćeš pameti mojoj
biti samo priviđenje.
I ne progovaraj mi kao utjeha
jer gluhoćom će sve biti
i neću čuti ništa 
osim tvoje mrtve šutnje
kao groblje avetinjsko 
i u njemu umrlo vrijeme.
Da ne prokunem ti svaki dodir
koji bi mi vrebao tijelo,
borbu udova da ulovi
tihim umirujućim stiskom 
me salomi.
Ako me zarobi slast 
moga nespokoja pa poželim 
umrijeti u ovom stihu,
neka te ne bude 
u snu posrnulih duša.
Moja mašta je krik ptice umiruće.
Kao stijena 
na rukama, misli mi teške.
I bez tebe ja mogu 
ispisati i zaći u ludilo
mraka ovog stiha, 
tame svoje pjesme.