Utjeha za majku

Otišli su najdraži 
putem vječnosti 
samo ostao je za njima 
od praha neuhvatljiv,sanjiv trag,
 u vječitom traženju 
da opet se vrate, 
noću, iz nekog mrtvog kuta 
blaga svjetlost obasja
tek nakratko 
umišljeni, zanosom začuđeni, 
kao blagodat, 
njima ispunjen zrak. 
I u tišini tako,
 dok mjesec 
na vrhu nebeskih želja, 
ohrabrujuće 
na nas sipa svoj nasmiješen prah, 
slute se njihove, 
svjetlosću  obasjane sjene, 
kroz molitvu
 pobožnu, umirujuće tihu, 
a među nama
 raznosi uzajamno se s ljubavlju, 
utješni sveprisutni, 
svemoćni, sveti glas. 
I ne živi u nama samo uobrazlija 
stvorena u želji 
da ta bezglasnost 
ostvari se kao mašta, 
kao san, 
tu negdje veća je sila 
što ubija nepojmljivu tugu 
rad koje se na sedzdi, 
utješno suši suza svaka, 
u nadi, u vjeri 
da možemo bez njih u novi dan