volim te

Ti moje si lijeganje
svako moje ustajanje
i noć vječna i budna 
kad bdijem u mjesecu.
Zora probuđena 
gušenim krikom iz sna.
Moje si vrijeme u svim oblicima
svog trajanja i svoje prolaznosti.
Kazaljka zidnog sata 
što kroz noć udara
prateći ritam moga srca,mojih žila
koje ljubav o tebi zvone.
Nestvar si i priviđenje,
kraj i početak svijesti moje,
u naletu vjetra 
kad dolazi noću na prozor
i kuca.
I sjeni nalikuješ usamljene breze
pod upaljenom mjesečinom,
granaš se i po zidovima lebdiš
dok ja u polutami 
širom oči otvaram i želim
da te pustim tijelom 
da mi potečeš
kao slap i potopiš me
u tom vremenu 
s kojim igram ljubav.
Ti onaj si zamišljeni glas
kojeg čujem kroz stih
što odzvanja u mojoj glavi,
a ja ga čuvam u sjećanju i
pospremam u svoje drhtave prste,
u prenategnute misli  
što rasipaju se
pod udarcima sata 
jedna po jedna,
dok ih ja skupljam
kao raskidanu bisernu nisku,
u riječ
kojom te tražim po svom rođenju.
U tu riječ 
što ću je tek usnama pisati
po grudima tvojim 
kad se dah dahom zarobi.
Slast si zrela ponuđena mi iz raja
koju ne smijem iz ruku da pustim
i u svojoj čežnji ja ne znam,
u tom vremenu 
koje te neprestano nanosi
ovim mrakom i svakim danom
kako ti kazati, kako da zaustm
a da se bolno ne probudim
Volim te...
U svakoj sekundi 
urezanoj na niti moje nervi,
na zapešća ruku mi 
da potrgati ih mogu
ako ikad otkuca vrijeme 
u kom te neće biti.
Volim te...
U svoj punoći tog trajanja 
i te prolaznosti
što udara kroz noć 
i odjekuje po mom tijelu
kao težak malj 
dok mi se čelom razlijeva pot.
Volim te...
Sa svakim treptajem oka.
I pogledom,
sa svakom nevidljivom mimikom
na mom uplašenom licu
što ga to vrijeme 
u nemilosrdnom otjecanju 
šamara i bičuje
dok ti obiluješ,i po meni kliziš
u mom čekanju
Volim te...