Čekajući jesen

Tumaraju dani
kroz napuštene obrasle ceste
i niz opale zrake sunca
tu često padnu tople kiše,
da nanesu mi 
mrtav osmijeh na minule dane 
pokopane.
Kao gromada hladna kamena
kao odsječena od svoga korjena
skrivam svoje oči 
prepune riječi
koje ne želim reći nikome više.

Tu polja su nepregledna 
i bez sunca 
da pobjegnem
u najavu rane jeseni
u kojoj ću sama sebi 
dodirnuti dušu i slamati srce.
Bez potrebe 
da ikome još vjerujem,
bez osjećaja 
da doći će proljeće
obmane i varke 
zasljepljujuće zeleni,
ja skrivam ruke u džepove prazne
i čekam jesen ranu 
u stihu i rumeni.
Tu gdje neću se zanijeti 
da povjerujem
proljeću nekom novom
koje će svenuti i izdahnuti u meni.