Kad noć se raširi široka, beskrajna nalik tamnoj sjeni krila orlova i ustremi se na gluhost samoće na moj nespokoj, misli pune ljubavi i podmuklih strahova, ja skupljam svoj raširen skut uznemiren prostorom praznim visinom nagog beskraja. Svijam ga i utirem uz lice svoje bez izraza. Tad, tamo gore peče i žari me zvijezda jedna sva rujna i puna nade, stara hiljede vijekova što nikako da padne, želja da krene niz neko jutro puno čekanja. Nikako da padne sva radosna uz moja stopala. Rukom ruku da dohvatim i naslonim uz srce što beživotno kuca, na ovo lice bez izraza.
Beskrajem samoće
Written by:volatus
2 0 komentara
Komentariši
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Lijepo!…to OKO bunara i ono sto izvire za potrebu covjeka…umivanje i nadomirivanje za puls zivota.
Pisao sam…nije to za potok i rijeku vec za piti ,umivati ,..voljeti i sreciti covjeka.Tako vec stoljecima i vise kad se mjeri sa parcelama vjecnosti.
Svasta se u potoku i rijeci nadje da ih opogani a i presusi.
Hvala Vam Halide na posjeti, na čitanju.
Lijepo ste ovo rekli