Mjesec

Kad u tihost noći zađeš 
i u punom mjesecu izbiješ 
na moje prozore
pa svjetlo srebra sa obraza ti
razlije se poput rijeke
po zidovima, kutima
prazne odaje.
Rastoči 
po mojoj puti punoj želje 
da dodira sa prstiju ti upije.
Popije, 
sve do kosti,
srce gdje mi ko buktinja  
gori, boli 
gdje te nosim poput sjene rođene.
Kad mi dođes u mjesecu
ponudim ti lice svoje,ruke dajem
da ramena mi otkriješ.
Pa ko da kliziš ti po meni 
svojim trakom,
I ljubiš mi, 
ljubiš sve nemire
samo jednom radovanjem 
da ti se vedro osmjehnem.
Iz grudi svoje sa visina 
svo svjetlo svijeta 
pred stopala mi prostireš
želje danje da ti trošim,
da na vratu mi biljeg plama 
razgoriš,  
noći bijeloj da me sobom sakriješ

**********

Dal to glad za korakom ti
na jastuke me obara i slama
pa osjećam 
kako mjesec lud se sa mnom 
joste luđom poigrava
I tobom se prividja 
i tobom se  stvara.
Pa gdje mu oči padnu
kao da tvoje usne kanu.
A ja ne znam 
dal venem i slabim
il se opet se čežnjom rađam
I kao rijeka u mjesečini 
bljeskam se
od blizine i nestvara tvoga daha.
Kad mi dođjes kao mjesec
niti šutim niti zborim 
tek ti samo šaptom šapta tražim
noć dok mi kratiš,
miluješ i ljubiš 
usred srebra svoga,
usred bijela mraka.