…

Znam 
kako jutro u sebi da odbolujem
kad ptice na jug spremno krenu 
a ja još čekam 
na tvoj pozdrav,
iako samo što nije kiša
i do mene samo glas jesen dopire.

Svjetla sva 
kad u duši se pogase,
kao po zakonu i uvijek isto
dan od sunca bolno kida se.

Vješta sam,
kako noć u mjesecu udahnuti
da te sebi na jastuke dozovem.
Brojim, 
koliko srsi me kroz kožu probode
ako naslutim ti u polutami obrise.

Kad izraz ljubavi 
na svom licu vidim
od prokletstva što bježi ustrašen,
znam gdje da se protjeram
da na rub haljine ti dodir prišijem.

Kako da u srce oštar bol zarijem
kad nema te a glad me mori 
i zeđ za tobom usta sapinje

.Al ne znam 
kako spustiti glavu pred zorom 
što me opominje na grijeh 
kojim te žude sve moje tajne 
neotkrivene.
Na vatru u rukama što hoće 
da je gasiš kad grljenje prosim 
kroz nepremostive 
godine i daljine.

I ne znam 
sluh svoj čim da zaglušim
za tvoje šaptaje kao moje 
vlastite pomisli
i tu zelju 
da te na svoje rane privijem.

I kako da spoznaju tebe u sebi 
obuzdam i smirim 
da mi se dan 
po tebi isuviše ne prepoznaje.
jer poželim tad od grijeha 
i dobra te oteti,
da sebično 
samo za sebe imam te.

Ne znam 
san od sebe i od Boga sakriti,
prokazuje me i odaje.