Dažd

Ove noći
zaleđene u hiljadu 
minulih nasmijanih dana
oči ti daleke ljubim,
svitanja željne a umorne.
I ruke ti u svoju kosu sklanjam 
mraz i zimu sobom da ugrijem.
Strast za životom 
na grudi prstima zapišem
suzom sve rane i uboje zalijem…
Otvoreno nebo 
na zemlju spušta se.
Uzdah u vatri 
žeđa mi ljubavi umrle.

Gdje mukom šuti 
širok stol a prazan 
robuju mi sve strepnje i krvare 
I srce od straha 
u pete spusti se,
za sebe da ne zna i ne čuje
dok lupa i zvoni jeka 
bačene riječi,
od rođenja što me progone.
I svih onih što me se odriču 
i što me ne vole...
u udaranju dažda na prozore.

Molitve mi sve šute i grme,
kako da pred noge Velikog 
zaridam,
u svoj čežnji prostrem se.
I samo kroz noć sluti se
kako tamne svjetla
 tuge mramorne, čelične.
Tamne svjetla iznad mosta 
od usude jalove,
što rad nas sagradio se
da samo rad nas i srušii se….
Dažd udara na prozore.
More nebesko u oči moje
slijeva i toči se.
volatus Written by:

Be First to Comment

Komentariši