Pjevaj oče!

Kako dugo i teško 
škripe vrata
tamo gdje pokuca 
u vječitim ranama prošlost.
Sjećaš li se?
Ja kao da vidim ga i sad.
U kutu male sobe, 
otuđen,
u domu svom kao gost.
Dok breze sapuću noći
stih svog drhtavog lista,
on sam sebi u njedra sipa
svoju pijano pospanu pjesmu.
I pita
(nesnosno tužnog pogleda
u kom se ogledao sav čemer
i sva dobrota svijeta):
Dal' nekome smeta?

Sjećam se,hladno bilo je.
Vjetar je savijao
tužne,promrzle breze,
rasipao im i list i stih,
negdje u noć.
Gudile su samo misli o njemu
u svakoj od nas
bolno svjesno trijezne,
da leži prvi put miran,
bez želje
da ustane,zapjeva,krene.
Na ležaju teške smrti
pjesme njegove gorke
ostale su zauvijek
u vječnom snu odmorene.

O, da je barem još jednom
mogao otvoriti svoje oči
(u kojima se ogledao
sav čemer,
i sva dobrota svijeta),
da mu kažem:
Oprosti mi ružno sve 
i ja tebi prastam suze 
lom krila, nemoć leta.
Da mu kazem jos jednom
i za mrtvim djetinjstvom
zaplačem:
Pjevaj oče!
Pjevaj!
Ja te slušam, 
meni ne smeta.
volatus Written by:

2 0 komentara

Komentariši